Ne pamtim lica. Zato koristim trikove i detalje da prepoznam ljude – recimo , veliki nos, tanak vrat, teget kosa…
Podrazumeva se da su sanse za blamazu beskonacne, bilo kad nekog prepoznam ili ne.
….
Hej, ono je Dejan, moja velika ljubav iz srednje skole! Jeste, to su te zelene razmaknute oci i taj hod! Sto cu da ga iznenadim..
Ja (euforicno) : Zdravo, kako si , sto godina se nismo videli?
On (nesigurno, poluosmeh): zdravo, kako si ti?
Ja(odusevljeno) : Bas sam juce naletela na Zorana, kaze da te nije sreo odavno…
On (oprezno) : Koji Zoran?
Ja (vec se zalaufala) Visok, crni Zoran sto sve boljke leci pivom, vozio stalno bicikl…Vidjam i Vladu ponekad!
On : Vladu?
Ja: (puna elana) Da, Vladu sto se plasi grmljavine, lepo je svirao gitaru i on kaze – Ne vidjam Dejana! Nego, kako ti je mama?
On (ravno) Umrla pre pet godina…
Ja : Bas mi zao, divna zena, mnogo sam je volela..a tata sta radi?
On (umorno): Odselio se na Novi Zeland prosle godine..
Ja (tuzno): E steta, volela bih da ga vidim, pozdravi ga, hoces?
On (dubok uzdah): Gospodjo, moram da vam kazem- moji roditelji su ceo zivot proveli u Nemackoj, video sam ih ukupno tri puta, odgajile su me baba i tetka, jedini visoki crni Zoran koga znam je sluzio vojsku sa mnom kod Kranja, a Vlada je bio moj nastavnik likovnog!
Nisam vas Dejan i zao mi je sto sam vas razocarao…
Ja (tesiteljski): Nema veze, i Dejan je..
(slika preuzeta sa interneta)